Vijesti

Dokumentarac od tri epizode koji po scenariju Dušana Vesića režira i producira Miloš Jovanović biće prikazan u decembru na RTS-u.
- Kej kod „Juge” je jedno od značajnijih mesta u Beogradu za moju karijeru. Ovde snimamo priču koja se odnosi na 70. godine dok sam još bio klinac. Kao tinejdžer živeo sam u Zemunu i mnogo vremena provodio na keju - priča nam Momčilo Bajagić Bajaga u pauzi snimanja filma.

Reditelj i kamermani mnogo muke imaju da kamere postave tako da se vidi Dunav. Splavovi su načičkani jedan do drugog, sa obale se reka ne vidi.
- Ovde, pored reke, ljudi su dolazili i svirali gitare. Slušao sam starije kako sviraju, učio fazone… Jedan od njih je i Miroslav Tadić koji svira sa Vlatkom Stefanovskim. On je odavde otišao za Los Anđeles, tamo završio „Berkli”, pa postao i profesor na „Berkliju”. Sećam se, momci sa Fontane imali su grupu „Hogar strašni”, a moja ekipa bila je sa Karađorđevog trga, bend nam se zvao TNT - priča Bajaga.
Ekipa filma se seli na stadion „Tašmajdan”. Na tom mestu gde je održao legendarni koncert na kiši, vođa „Instruktora” priča o 80-im godinama. Stadion je ruiniran. Tribine se raspadaju, kamenice su svuda.
- Pre nekoliko godina je jedan Slovenac ovde na „Tašu” ljutito rekao: „Taj grozni NATO gađao je i ‘Tašmajdan’!” Nije, sami smo ga uništili, kazao sam - tužno priča Bajaga, a onda nostalgično pokazuje gde je bila bina kada je svirao sa „Čorbom”, a gde na koncertu sa „Instruktorima”.

- Na „Tašmajdanu” smo 85. radili dva koncerta. Prvog dana je pljuštala kiša i uništila sve instrumente, ali je publika ostala sa nama i pevala do kraja uz jednu gitaru. Tada nisu postojali pokrivači za bine, nismo imali krov tako da smo kisnuli i mi i publika. Bubnjevi su se rascvetali, sintisajzeri su pobrljavili… Neke instrumente smo uspeli da osušimo na suncu pa su proradili, ali većinu smo iznajmili za sutrašnji koncert. To nam je bio prvi značajan koncert u karijeri i spremali smo se za njega mesec dana. Toliko smo bili ozbiljni da smo noć pred svirku proveli u karantinu, uzeli smo sobe u hotelu „Taš”. Tu smo svi spavali kao fudbaleri pred utakmicu - seća se Bajaga.

Period koji se odnosi na 90. godine snima se u Domu omladine. Ali za ovo mesto Bajaga je višestruko vezan. Tu je bila audicija nakon koje je primljen u „Riblju čorbu”, baš ovde imao je prvi novogodišnji koncert sa „Instruktorima”; u Domu omladine grupa je imala i prostorije za probu.
- Tih 90-ih godina bend je prestao da radi jer su mnoge stvari bile van kontrole. Godine su bile loše i teške za sve ljude pa i za nas - seća se Bajaga, dok se selimo na sledeću lokaciju. U ulici Zmaja od Noćaja popularni roker priča o dvehiljaditim godinama kada je i nastala istoimena pesma.

- Moja Ema je živela u ulici Kralja Petra, koja se tada zvala 7. jula, a ja sam iz Zemuna često dolazio kod nje. Kada smo se venčali, prvi stan nam je bio u Skender-begovoj. Volim ceo Dorćol, a ulica Zmaj od Noćaja ne znači mi ništa više od drugih, ali mislim da ima najlepše ime i da je zgodna za pesmu. Da sam napravio pesmu Rage od Fere, to verovatno ne bi bilo tako romantično - priča Bajaga i podseća na to da je Zmaj srpski vojvoda Stojan Čupić, a Noćaj njegovo selo kraj Šapca u koje su ih meštani zvali da sviraju, ponosni na to što je njihovo selo spomenuo u pesmi.

[blic.rs]

U suradnji Internacionalnog odbora Udruženja Književnika Danske i književnog kluba BOOKSA, u Kopenhagenu gostuju hrvatski pisci Andrea Pisac i Zoran Ferić. Njih dvoje predstavit će se danskoj publici u književnoj galeriji Underwood Ink , u četvrtak, 01.10.09. u 20 sati. Oni će svoje radove čitati skupa sa danskim piscima, Nielsom Havom, Ditte Steensballe i Aleksandrom Šajinom.
Hrvatski pisci će posjetiti i Udruženje Književnika Danske i govoriti o hrvatskoj književnoj sceni i o slici suvremene hrvatske književnosti. 

Par riječi o učesnicima:

Andrea Pisac - Nakon što je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počela je objavljivati radove u časopisima ‘Književna revija’, ‘Plima’, ‘Libra/Libera’, ‘Quorum’, ‘Tema’ i ‘Zarez’.  Direktorica je projekta Writers in Translation pri engleskom PEN-u u Londonu. Daljnja obavještenja o piscu mozete naci OVDJE. 

Zoran Ferić - Jedan je od najčitanijih hrvatskih pisaca, srednjoškolski profesor književnosti i voditelj Radionice kreativnog pisanja u Booksi. Daljnja obavještenja o piscu mozete naci OVDJE. 

Ditte Steensballe – danska pjesnikinja mlađe generacije, objavljuje poeziju i prozu, a 2008. eksperimentiše i sa muzičkom karijerom i stvara lik pop-pjevačice Doris koja izdaje i svoj prvi album sa tekstovima zgusnutog erotskog izraza i doživljaja. Dobila je skoro sve moguće nagrade Danskog umjetničkog fonda, pa i Trogodišnju stipendiju za pisce.

Niels Hav – Pjesnik na stalnom proputovanju. Poslije boravka u Kini, vratio se u Kopenhagen gdje učestvuje aktivno u književnom životu danske metropole. Predstavio se ove godine publici na Struškim večerima poezije 2009, a sa svojom suprugom, poznatom danskom pijanisticom, bio je i na ovogodišnjem programu PagArtFestivala. 

Aleksandar Šajin – Danski pisac južnoslavenskih korijena. Član Uprave Udruženja Pisaca Danske. Više puta nagradjivan književnim stipendijama od strane Danskog umjetničkog fonda. Piše i objavljuje eksperimentalnu prozu, poeziju i dramu na danskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Ove godine aktuelan je na 54. međunarodnom beogradskom sajmu knjige sa svojim novim romanom ”Valterovi Notati”. 

[RDV]

Kada je Branimir Džoni Štulić osamdesetih godina pjevao “Pametni i knjiški ljudi”, vjerovatno ni slutio nije da u izvjesnoj mjeri predviđa svoju budućnost. Muzička legenda i čovjek koji je prije skoro dvije decenije zamijenio život zvijezde za mirni i rekli bismo skroviti život u holandskom Utrehtu, piše svoje veliko književeno djelo, koje bi moglo biti objavljeno u čak 12 knjiga.

Bilo bi to prošireno izdanje njegove zbirke pjesama “Smijurija u mjerama”, potom knjige čija je osnova historija, a spominje se da bi jedna knjiga mogla biti posvećena i napisima iz jugoslavenske štampe o Štuliću i “Azri” od 1977. godine.

Nekadašnji frontmen kultne grupe “Azra” na ovim prostorima nije bio od 1995. godine. U posljednje dvije decenije na prste jedne ruke se mogu pobrojati i njegovi kontakti sa medijima sa ovih prostora. Kaže nam: “Kada sam bio dio estrade, morao sam biti dio toga, ali sada ne moram”, te dodaje: “Nikada ništa nisam radio da bih se slikao po novinama.”

Ipak, u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Štulić je otkrio šta, ustvari, piše u miru svog holandskog doma, ali ga za ponovno okupljanje “Azre” nismo pitali, jer nam se to, nakon njegovih stavova u ranijim intervjuima za naš list, činilo bespredmetnim.

Zašto nikako ne dolazite na ove prostore?

- Nije da me ne vuče da dođem, ali to nije u igri. Ipak sam ja poznata ličnost i sve to.

Možda tajno?

- Ma kakvi tajno. Kada sam 1995. godine bio u Beogradu, autobus gradskog saobraćaja se nakrivi kada ja prođem s te strane.

Je li tačno da uskoro objavljujete svoja djela u 12 knjiga?

- To nije jedna knjižica, džepno izdanje. Stvarno ima mnogo stranica. Nakupilo se. Može se izdati, ali i ne mora. U posljednjih 18 godina samo sam to danonoćno radio. Nemam nikakve komunikacije ni sa vremenom ni sa bilo čim drugim. Samo sam pisao. Nisam radio ništa drugo osim toga.

Da li ste se dogovarali sa izdavačima?

- Nisam. Ja sam samo koncentrisan na to da to bude najbolje što je moguće. To je ogroman posao. Da su samo zarezi, ako ima 6.000 strana, to dođe kao Krležina enciklopedija. Kada uz najveću pažnju kucaš tekst, moraš napraviti jednu grešku po strani, a to su samo tipkarske greške. Ali, kada čovjek radi, onda to mora odležati kao vino. Kada si zagrijan, ne boli te, ali tek kada se ohladi, onda vidiš. A ne možeš stalno čitati, a kod knjiga je cijela stvar u čitanju. Moraš sve to što si napisao da potpuno zaboraviš i da to bude kao kad tek kupiš knjigu. Onda vidiš šta tu vrijedi. Velike knjige imaju 400-500 strana i to možeš samo jednom u godini da pročitaš. A tek kroz čitanje vidiš finese, pogotovo kao što ja slažem rime gdje god mogu.

Da li je to što Vi pišete poezija?

- Pretpostavljam da to spada u poeziju, ako ništa drugo, zato što Homer spada u poeziju.

Da li pišete nešto novo, originalno od Džonija Štulića ili samo obrađujete djela drugih pisaca?

- Među svim ovim stvarima to vija kroz mene. Gdje god mogu, ja ubacim sebe, ali samo tamo gdje nešto treba. Najbliže bi bilo ako bi se to uspoređivalo sa muzikom - kada imaš Kokerovu verziju pjesme “Beatlesa” “Uz malu pomoć mojih prijatelja”, ja bih tu bio Džo Koker. Ima tu dosta moga i u “Smijuriji”, za mene i previše.

Na kojem jeziku pišete?

- Na naškom.

Hoćete li organizirati promocije svojih knjiga?

- Ne znam. To je ono kada putuješ od mjesta do mjesta i pitaju te gdje ti je najbolje, a ti kažeš na putu. Ja sam na putu. Kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj i doslovce jeste, ali opet, nije čovjeku svejedno kakvog prijatelja ima.

Šta očekujete od knjige, možda materijalnu korist?

- Ništa, gdje ste vidjeli od toga koristi. Jedino što se prodaje je kutija šibica.

Želim Vam sreću da taj posao na najbolji način privedete kraju.

- Vrlo lijepo, a ima onaj stih “Kad bi samo želje puste bile dovoljne snu, moj bi pogled sigurno osvojio nju”. Na putu je najbolje.

U jednom od naših intervjua Goran Bregović kazao je da se čudi zašto niste došli na njegove koncerte u Holandiji. Kaže: “Što mi se Džoni ne javi”.

- Ako hoće da mu se javim, recite mu da mi kupi periku i neka mi je pošalje. Onda možda i dođem.

Znači, čitali ste naš intervju, jer Bregović je tada rekao i da je čuo da ne izlazite, jer ste ćelavi?

- Jesam, čitao sam. Na koncerte nisam išao ni kada sam bio u tome, osim na svoje, i to sa velikim ustručavanjem. A šta to on sad radi, kao da se zeza. Uopće ne zna napraviti narodnu pjesmu. Koja je to pjesma “Đurđevdan”? Ne mislim na tekst i značenje nego čisto na muziku. On 30 godina nema melodiju, a tekstovi mu uspijevaju s vremena na vrijeme.

Nedavno se na HTV-u prikazivao film “Kad Miki kaže da se boji”. Da li ste ga gledali?

- Nemam satelitsku TV, a film sam ranije gledao. To nema veze sa mnom, pogotovo prvih pola sata. Ja nemam nikakve veze, osim što sam napravio pjesmu koja se zvala “68”.

[avaz]

Sedmog juna navršila se šesnaesta godišnjica smrti košarkaškog Mozarta. Prometna nesreća u Denkendorfu, nedaleko Ingolstadta u Bavarskoj, odnijela je sedmog lipnja 1993. godine Europi njenog najboljeg košarkaša u povijesti.

Tog kobnog proljetnog dana Dražen je, putovao automobilom u Poljsku gdje je Hrvatska igrala kvalifikacijsku utakmicu za Eurobasket. Za upravljačem je bila Draženova tadašnja djevojka, njemačka manekenka Clara Szalatzy, a u automobilu se nalazila i njezina majka. Poginuo je samo Dražen.

Dražen je počeo igrati košarku nakon što je starijem bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Poslije svojih treninga ostajao je sam u dvorani i šutirao do dugo u noć, a prije škole je dolazio u praznu dvoranu. Nevjerojatan talent i nesvakidašnja radišnost za tako malog dječaka nije mogla promaći i vrhunskim stručnjacima. Već tada prognozirali su mu vrhunsku karijeru zamijetivši kako je već u ranoj dobi sposoban preuzeti svu odgovornost za svoju ekipu i ako treba utakmicu riješiti sam.

Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener Šibenke ubacio u igru. Javnost se tada po prvi puta upoznala s igračem koji će u idućih 10-ak godina obilježiti europsku i svjetsku košarku.

Sa Šibenkom je 1982. i 1983. godine u finalu Kupa Radivoja Koraća, oba puta od francuskog Limogesa, a 1982. je i debitirao za reprezentaciju Jugoslavije protiv Italije. Finale prvenstva bivše države 1983. još se i dan-danas prepričava. Po isteku vremena u posljednjoj utakmici, Dražen je realizirao oba slobodna bacanja i donio Šibenki naslov prvaka koje joj je nakon dva dana oduzeto i dodjeljeno Bosni za zelenim stolom.

Godinu dana kasnije Dražen je otvorio novo poglavlje u karijeri zamijenivši Šibenku Cibonom. Te iste 1984. osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu pod vodstvom Mirka Novosela. U dvije najveće godine u Ciboninoj povijesti (1985. i 1986.) Dražen je ugradio velik dio sebe donijevši Vukovima dva naslova prvaka Europe. Najbolju partiju u prvoj sezoni odigrao je u europskom klupskom finalu 1985. godine protiv madridskog Reala protiv kojeg je postigao 36 koševa.

Upravo je kraljevski klub bio sljedeća postaja u karijeri našeg Mozarta. Najupečatljivija predstava koju je pružio u dresu Reala bila je u finalu Europskog kupa protiv Snaidera kojemu je utrpao 62 koša. Ta 1989. godina Draženu je označila prekretnicu karijeri. Osvojio je španjolski Kup u finalu protiv Barcelone, od istog protivnika izgubio je u petoj utakmici finala državnog prvenstva, ali fantastični nastup na Europskom prvenstvu kojem je Zagreb bio domaćin otvorio mu je vidike NBA lige u koju je prešao dogodine. Jugoslavija je osvojila Europsko prvenstvo, a Petrović je proglašen najboljim igračem prvenstva.

1990. godine Dražen prelazi u Portland Trail Blazerse, ali se u prvoj sezoni u NBA ligi nije dobro snašao. Ipak, na reprezentativnom planu ova mu je godina bila još bolja od pretohdne. Na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu Dražen je s Jugoslavijom pod vodstvom trenera Dušana Ivkovića osvojio zlatnu medalju.

Dobre igre u Argentini omogućile su Draženu, unatoč prosjeku od 12 minuta i 8 koševa po utakmici u rookie-sezoni, transfer u New Jersey Netse. U prvoj sezoni među Netsima igrao je u prosjeku 17 minuta i zabijao 10 koševa. Druga godina u Netsima donijela je Draženu mnoštvo priznanja. Nominiran je za najnaprednijeg igrača u NBA lige, predvodio je Netse s 20,6 koševa po utakmici, a najvrjednija je svakako činjenica da je bio prvi bek lige po postotku šuta (50,8 posto). Na kraju sezone s reprezentacijom Hrvatske osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni izgubivši u finalu od Dream Teama predvođenog Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom.

Draženova posljednja sezona karijere ujedno je bila i najbolja. Izabran je u treću petorku NBA lige. Ponovno je bio najbolji bek lige po postotku šuta (51,8 posto), prvi strijelac Netsa s 22,3 koša, a sa sjajnih 87 posto bio je i najbolji izvođač slobodnih bacanja. S 44 koša Houstonu postavio je osobni rekord u NBA ligi.

Marko Čeko [index.hr]

Radio Dobre Vibracije zapoceo je emitovanje svog programa putem interneta 25 januara 1999. godine.

Švicarska nevladina organizacija Medienhilfe, u svom izvještaju o prisustvu medija na web-u, navela je Radio Dobre Vibracije kao začetnika internet radija na prostoru jugoistočne Evrope.

U izvještaju Medienhilfe-a se izmedju ostalog navodi:
“Application of new information technologies gives the radio a big opportunity to establish itself as a New Medium by adapting to the New Age. To put it simply, if a radio station finds itself on the Web, it is expected to have, in addition to the expected audio segment, also something that would have been unbelievable until recently – visuality. This is an indication that a media symbiosis is starting to develop, in which each individual medium will have a new, multimedia component. The earliest beginnings of media diversity in presentation of information in South-East Europe could be seen on the Web site of Radio Dobre Vibracije – Denmark, edited and prepared by young emigrants from Bosnia-Herzegovina.”

Pioniri web radija… hm, ne zvuci loše :) Sretna vam 10. obljetnica!

[RDV]