Interview: Plavi Orkestar

SAŠA LOŠIĆ, frontmen jedne od najpopularnijih grupa s prostora bivše Jugoslavije, Plavog orkestra, uoči tri velika povratnička koncerta za Index je otkrio kako teku pripreme, koje su mu najdraže pjesme, što fanovi mogu očekivati od novog albuma, a ispričao nam je i simpatičnu anegdotu sa “Zabranjenim pušenjem” koja se zbila u pošti u Makarskoj krajem osamdesetih.

Na redu su koncerti u Ljubljani (26. veljače u dvorani Tivoli), Zagrebu (13. ožujka u Areni) te u Beogradu (27. ožujka u Areni). Spremate li različite repertoare? Kako se pripremate za koncerte?

Pripreme su intenzivne i precizne. Produkcija Sky music već tjednima skicira i gradi jedinstvenu scenu za sve koncerte, koja će biti najambicioznije pripremljena od kada koncertiramo na ovim prostorima. S nama na sceni će se pojaviti naša nova klavijaturistica Daša Gradišek i jedna od najpoznatijih regionalnih DJ-ica, DJ Rea iz Zagreba.

Set lista će biti poput vremeplova - sastavljena od pjesama Plavog orkestra koje ljudi najviše vole (u tijeku je glasanje na našoj Facebook stranici) i pjesama koje članovi grupe žele izvesti na koncertu. Inače Plavi prkestar uvježbava samo novi materijal. Pjesmu “Bolje biti pijan nego star” ili “Sava tiho teče” recimo, odsvirali smo 5.000 puta. To je isto kao kad naučiš voziti bicikl. Stvarno nema potrebe da ih uvježbavamo. Na koncertu, kada ljudi s nama zapjevaju, one dobiju svoj pravi oblik, svoju čaroliju.

Što očekujete od publike? Gdje mislite da ćete biti najbolje prihvaćeni?

Plavi orkestar ima tu sreću da je jedna od rijetkih grupa koja je dobro došla u bilo koje mjesto u regiji. Ponekad mi se čini da smo neka benigna podsvijest bivše Jugoslavije poput ćevapa ili sladoleda. Društveni sistemi se dižu i propadaju, a Orkestar nekako ostaje.

Kojem od tri koncerta se najviše radujete i zašto?

Radujemo se podjednako svim koncertima. Bit će tu puno ljubavi u zraku. Između nas i naše publike postoji neka tajna veza.

Očekujete li da će sva tri koncerta biti rasprodana?

Već sada nam je jasno da svi oni koji vole Plavi orkestar neće moći prisustvovati našim koncertima zbog ograničenog kapaciteta dvorana u kojima sviramo, kao i zbog odluke benda da održi malo koncerata. Mi to radimo jednom u deset godina i sasvim je razumljiv takav interes. Recimo, koncert u Ljubljani će uskoro biti rasprodan i organizatori žele drugi koncert. Iako nam je žao što nećemo moći ugostiti sve ljubitelje naše glazbe i sve prijatelje, uvjereni smo da ponavljanja kvare spontanost prvog susreta. Vidjet ćemo. Za sada ta odluka nije naš prioritet.

U Zagreb se vraćate nakon 10 godina. Mislite li da vas je publika pomalo zaboravila ili očekujete da će vas dočekati s još većim žarom jer su se zaželjeli vaše svirke?

O, da. Naš menadžment je prije ove turneje napravio opsežno istraživanje i informirao nas da najbrojniju publiku imamo u Zagrebu i Hrvatskoj. To nas je ugodno iznenadilo. Još interesantnije je da je oko 40 posto naše publike u dobi od 19 do 25 godina. Doista, teško nam je objasniti tu povezanost Plavog orkestra i hrvatske publike. Imam neki osjećaj da ćemo pamtiti taj koncert.

Plavi orkestar je nastao prije više od 25 godina. Postoji li neki recept za uspjeh? Što biste poručili mladim bendovima?

Onaj koji počne dijeliti dobre savjete nije više sposoban za “loše” primjere. U svakom slučaju uvijek je važno slušati svoje srce, ne biti pretenciozan, sačuvati muziku od banalnosti, ne biti dosadan, ne planirati uspjeh, imati stila, ne širiti miris važnosti oko sebe, djelovati samo onda kada za to postoji razlog.

Kako to da ste se odlučili na povratničku turneju?

Pa, i ja sam, nekako, iznenađen. Ne znam… Nismo nešto naročito planirali…Kod nas je to uvijek stvar momenta. Vidite, Plavi orkestar zaista ima duge pauze između svojih pojavljivanja, ali upravo te pauze ilustriraju našu neambicioznost, odnosno namjeru da djelujemo samo kada za to postoji smisao - odnosno kada imamo što za reći. Dakle mi se vraćamo s novom pločom. Ukoliko kod benda ne postoji taj organski razlog za postojanje, uvijek se osjeti određeni manjak dostojanstva. Mi doista nismo očekivali da ćemo ove zime ponovo postati članovi grupe Plavi orkestar, ali izgleda da nitko od nas nije htio propustiti ovaj trenutak.

Od kuda snaga za povratak na scenu nakon toliko godina?

U pravu ste. Snimanje spotova, estradno instant-filozofiranje, ambicioznost, poslovni dogovori po kafanama, riječi kao što su: “projekat”, “materijal”, “promjene imidža"… za svu tu ikonografiju koja prati povratak u showbusiness doista treba imati snage. Mi smo, naime, od 19. godine na sceni pa u grupi vlada određeno zasićenje od takvih i sličnih pojava.

Ono što je najvažnije u tome svemu je naša želja za svirkom i ljudi koji nas vole. Poštujem činjenicu da naš bend znači tolikim ljudima u regiji i da naša pojava budi lijepe uspomene. Neki dan mi je, recimo, jedan taksist rekao da ga podsjećamo na “staro, dobro, vrijeme”, jedan par iz Istre da su se “upoznali na našem koncertu i kasnije vjenčali”, jedna djevojka da “kad nas vidi, zna da će sve biti OK”. Kada to čujem znam da je sve ovo imalo smisla.

Izlazak novog albuma je najavljen za početak veljače. Što fanovi mogu očekivati od njega? Je li to onaj isti “stari” Plavi orkestar kojeg se pamti od prije 10 godina ili album donosi neke novitete?

Ljudi koji su čuli radni materijal kažu da zvučimo drukčije. Mislim da je bend uz pomoć producenta Nikše Bratoša uspio stvoriti neki novi, osvježavajući zvuk. Iako znam da naša publika od nas očekuje tek “nove pjesme Plavog orkestra” ponekad je teško nositi kaubojske čizme samo zato što su ti se svidjele kada si imao 20 godina. Bez brige, bit će to novi Orkestar, ali ipak bazičan i pun energije. Sveden na jednostavnu formu. Poput bijele kuverte na kojoj je adresa napisana elegantnim fontom.

Već je postalo pravilo da svakom novom pločom iznenadimo ljude, a onda se tijekom vremena svi polako naviknu. To nas prati od pojave našeg prvog singla “Suada” iz 1985. godine pa sve do danas. Kada se u prosincu pojavio naš novi singl “Amerika” svi su ostali šokirani, jer nisu mogli prepoznati Plavi orkestar na koji su do tada navikli. Neki su komentirali da više ličimo na Rammstein nego na Plavi orkestar, itd. Ovih dana, odnosno mjesec dana kasnije, dobili smo informaciju da je “Amerika” prva na preko 50 regionalnih postaja.

Plavi orkestar se nazivalo “jugoslavenskim Beatlesima”. Jesu li vam te usporedbe smetale ili su vam godile?

Opinion makeri opisivali su Plavi orkestar kao “kulturni fenomen osamdesetih, devedesetih”, “posljednju histeriju na Balkanu” ili poput jednog stranog novinara koji nas je nazvao “Beatlesima iza gvozdene zavjese”. S druge strane postojali su i drukčiji, inspirativni epiteti, vezani za grupu, poput “novi varvari”, “kitch jugend” ili, recimo, “kočijaši"…

Ipak u cijelom tom uspjehu počivao je jedan paradoks - što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz. Počeo nam je prijati uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establishmentu. Zaustavili smo se na vrijeme i s našom drugom pločom napravili balans, odnosno razbili sladunjavost koja se opasno približavala pojavi Plavog orkestra. Inače, da - godi nam da smo, poslije svih tih godina, u javnosti i kod ljubitelja našeg benda zaslužili titulu “ex-jugoslavenskih Beatlesa”. Zapravo, kome to ne bi godilo.

Koja je vama osobno najdraža pjesma Plavog orkestra i zašto?

“Jedina”, zato što je adresirana, “Uspomene” jer sam bio u takvom bedu da sam uspio odškrinuti vrata svoje duše, “Ako su to samo bile laži” zbog dobrog raspoloženja koje nosi sa sobom, “Soldatski bal” jer je to prva pjesma koju sam napisao u životu i “Good bye teens” jer slavi uzvišenu poetiku ljeta.

Tijekom godina karijere ste bili na mnogobrojnim turnejama. Koji od koncerata vam je ostao u posebnom pamćenju i zašto?

Koncert u klubu “Moša Pijade” (današnji “Boogaloo") u Zagrebu jer smo na tom koncertu prvi put shvatili da se oko Plavog orkestra nešto izvanredno događa. Prvi veliki vrisak, prva kiša od poklona koji su zasipali binu, prvi kordon policajaca koji nas izvodi iz dvorane… Još jedan zanimljiv detalj: Na tom koncertu je kao gost nastupila mlada grupa La Fortunjeros u kojoj je svirao naš sadašnji gitarist Saša Zalepugin.

Koja vam je najdraža anegdota s koncerata?

Svirali smo jednom, krajem osamdesetih, u Makarskoj. Kako tada nije bilo e-maila, otišao sam do lokalne pošte kako bih poslao neko preporučeno pismo. Ušavši u poštu ugledao sam ženu za šalterom koja me je značajno pogledala. “Zabranjeno pušenje?!”, reče. “Ne, ne… Plavi orkestar”, skromno joj odgovorih misleći da je pogriješila ime grupe kad me je prepoznala. “Ugasite cigaretu, dečko! Zabranjeno je pušenje u pošti”, rekla mi je na kraju.

Kakvi su vam planovi po završetku ove turneje?

Izazov mi je da se bez puno modrica dokopam nekog, mirnog, takozvanog običnog života. Uz pokošen travnjak i vrtnog patuljka. Ne treba meni mnogo i ne bih patio što su kamere odavno isključene. Planiram da neko vrijeme samo stanujem.

[Index.hr]