Massimo Savić interview

- Uvijek me začudi kako neki ljudi ola ko pristupaju pisanju knjiga. Ja sam doista mnogo toga prošao u svo jih 46 godina, ako ništa drugo, pro putovao sam cijeli svijet, a još se nisam usudio ni pomisliti na biografiju. No, možda je i za to do š lo vrijeme - kaže pjevač Mas si mo Savić, koji ove godine slavi 25 godina karijere.

Toliko je, naime, prošlo otkako je nastao hit “Sjaj u tami”, koji je proslavio i novovalni sastav Dorian Gray i njegova pjevača osebujna glasa. U tih četvrt stoljeća bilo je i uspona i padova, odličnih koncerata, sjajnih albuma i četiri Porina, ali i prestanka pje vanja, no, glazba je bila i ostala Massimova najveća ljubav.

Potkraj rujna izlazi mu novi album “Sunce se ponovo rađa”, a pjevač podrijetlom iz Is tre čvrsto vjeruje da je svaki dan obasjan suncem ako uz sebe imaš osobe koje voliš, kao što on ima kćer Mirnu i suprugu Eni.

Koliko vam znači vaš petnaesti album?

- Ovaj mi album jako puno znači. Na njemu ima nešto obrada, ali i mnogo autorskih pjesama. Arsen Dedić napisao je naslovnu skladbu “Sunce se ponovo rađa”. Lea Dekleva napisala je predivnu pjesmu “Nemam prava”. Na albumu je jedna pjesma Jana Plestenjaka koju će on u potpuno drukčijem aranžmanu snimiti za slovensko tržište, a njegovu pjesmu “Indija” prepjevala je moja supruga. Uzeo sam i tri pjesme Aljoše Šerića, sina zagrebačkog odvjetnika Branka Šerića, a od njih mi je posebno važna “Tri slike” jer je na neki način biografska i opisuje zamišljen odnos između mene i moje kćeri - dok je Mirna bila dijete, u pubertetu, i kako je vodim pred oltar. Jednu sam pjesmu i ja napisao, a na njoj sam surađivao s Edinom Karama zovim, svjetski poznatim lutnjistom koji nastupa i sa Stingom te ga je vrlo teško dobiti. Autorica jedne pjesme je makedonska glazbenica Kaliopi, a tu je i pjesma u duetu s Nenom Belanom, s kojom smo pobijedili na ovogodišnjem festivalu šansona u Šibeniku. Suradnici su uglavnom isti kao i na albumima “Vještina” i “Vje ština II”, samo što su sada imali više kreativne slobode. Najvažnije mi je da je sazvučje ostalo isto. A što se mene tiče, mislim da sam ovaj album otpjevao najbolje do sada.

Hvata li vas nervoza kad pripremate novi projekt?

- Vrlo često me inspiracija uhvati u snu. I onda snimam na diktafon ili mobitel. Ovaj sam put vokale snimao u studiju svog susjeda Dejana Oreškovića pa sam i u papučama mogao otići k njemu kad sam se baš dobro osjećao. Dosad sam uglavnom snimao u jednom studiju u Lovranu pa je doista postojala mala nervoza, jer sam sve morao obaviti u dogovoreno vrijeme, ostati u hotelu, putovati kući..

.
Ovo ste ljeto imali koncerte dan za danom: kako obično putujete?

- Bez obzira nastupam li na festivalu, nekom zgodnom događaju na gradskom trgu ili imam samostalni koncert, uvijek sa sobom vodim sve glazbenike s kojima surađujem. I uglavnom idem svojim autom. Zato mi je veoma važno imati dobar auto. Jer svakoga tko je toliko na cesti, treba biti strah. Kao mladi vozač imao sam udes na Velebitu: meni i supruzi nasreću nije bilo ništa, ali auto je bio “totalka”, i tako sam platio ceh neiskustvu. Trenutačno vozim chevrolet captivu, malo jači model s mnogo dodatne opreme, i osobito je važno da ima sistem koji svaki kotač posebno kontrolira pa sam tako i s ljetnim gumama ove zime mogao bez problema proći Liku. I što sam stariji, svjesniji sam da više pozornosti treba obratiti na to što drugi rade na cesti, nego na vlastitu vožnju.

Što uvijek morate imati sa sobom?

- Mnogo glazbe i gomilu garderobe. Ako imam tri koncerta, za svaki nosim drugo odijelo. Nikad nisam nastupio u istom odijelu na dva koncerta, eventualno tek nakon pola godine i to na nekom drugom mjestu. Sve ja to pamtim.

Pa koliko onda imate odijela u ormaru?

- Puno i sva su uglavnom Varteksove modne marke Di Caprio. Oni imaju lutku s mojim mjerama i po njoj šivaju. Ja samo tu i tamo dam neki prijedlog, a onda se prepustim Michelu Benoniju Štulecu da čini što misli da je najbolje. Naučio sam se s godinama ne miješati ljudima u njihov posao. I držim se pravila koje je nametnuo slavni Valentino - da je ipak najvažnije biti praktičan. Ne mogu ljeti izići u vunenom sakou, niti zimi u svilenoj košulji. A nisam niti od onih koji će kad pada kiša odjenuti crveni sako da bi im dan bio ljepši, jer se naprosto ne volim isticati.

Odakle ta ljubav prema odijelima?

- Ja sam odijela nosio kao mali dečko. Mamine sestre živjele su u Italiji i one su mi uglavnom donosile traperice i druge sitnice, ali zato mi je djed Giovanni nosio Issimova odijela. Issimo je modna marka poznata po dječjim odijelima, za klince do puberteta. Dobivao sam sve u kompletu: sako, hlače, košulju, leptirku, tregere, čarape, cipele…

Znači, djed vam je bio modni uzor?

- Moj djed, inače zvonar crkve u Napulju, nije bio oso bito bogat čovjek, ali je imao sigurno dvadesetak šta pova koje je stalno mijenjao i uvijek besprijekorno iz glancane cipele. Svaki sam ga dan gledao, jer smo se mama i ja preselili k njezinoj obitelji nakon što se razvela od mog oca pa smo u Napulju živjeli od moje treće do šeste godine.

Što najviše pamtite iz tog doba?

- Iako je moja majka imala mnogo sestara i braće, ja sam bio prvo unuče. Sjećam se da me djed vodio sa sobom u crkvu i da sam htio zvoniti, ali me konop povukao uvis nekoliko metara pa sam vrištao od straha. Sje ćam se i da je papa Pavao VI. došao u Napulj u procesiju i da sam mu poljubio prsten. Sjećam se i poderanih koljena i laktova jer sam se stalno po nečemu verao, djedovih golubova koje smo ponekad hranili s njokama koje smo imali za ručak. Pamtim i tamošnje uličice na kojima su svi svima stalno nešto dovikivali, svađa iz jednog i pjesme iz drugog stana… Taj kolorit svih mogućih glasova i dandanas mi je u ušima. Kad mi je bilo šest godina, vratili smo se u Istru, a nekoliko godina kasnije otišli smo u Australiju gdje su živjele mamine dvije sestre.

Zašto ste se tako često selili?

- Mama je bila puna energije i ona je to željela, a ja sam bio presretan. Putovali smo 33 dana na brodu “Gu glielmo Marconi”, ali kao je Sueski kanal bio zatvoren, morali smo oploviti Afriku. U Durbanu sam s palube gledao pripadnike Zulu plemena ogrnute samo leopardovim kožama, a kad smo sišli s broda, osjetio sam se kao da sam prikopčan na struju. Možete zamisliti kako je bilo 12-godišnjem dječaku hodati po zemlji Tarzana.

Gdje ste živjeli u Australiji?

- Isprva kod mamine sestre, a kasnije je majka našla posao kod jedne bogate židovske obitelji koja je imala predivnu kuću na Bellevue Hillu, najljepšem di jelu Sydneya. Vodila im je do maćin stvo, brinući se o najmanjim detaljima, primjerice, da svaki petak na stolu bude novi špil karata, jer im je tada stizalo društvo za kartanje. Meni je on dje bilo super. Go tovo da sam iz sobe mogao skočiti u bazen, a i u školi sam smio sjediti sa svojim psom, bok serom. Tu sam počeo zarađivati prve novce čisteći ba zene, a sjećam se i prvih simpatija. Bio sam zaljubljen u jednu djevojčicu koja je živjela u još većoj i raskošnijoj vili, no to me bogatstvo, zapravo, prestrašilo. Kad sam tre bao krenuti u srednju školu, opet smo se vratili u Rašu.

Je li vam nedostajao otac?

- Moja majka bila je posebna žena. S 18 godina imala je moždani udar od kojeg se, nasreću, oporavila. Samo je malo vukla lijevu nogu. Kad se nedugo nakon toga udala za mog oca, silno je željela imati dijete i kao velika vjernica, na koljenima je obišla crkvu na riječkom Sušaku da bi Bog uslišio njezinu želju. I kad sam se ja rodio, bila je to velika sreća u obitelji. Međutim, moji su se roditelji razveli kad su mi bile tri godine, tako da oca i ne pamtim previše. No, sjećam se da mi je za svaki rođendan u crnom taksiju slao predivan dar, bicikl ili nešto slično. Umro je od leukemije, kad mi je bilo šest godina.

Kako ste odrastali bez njega?

- Raša je bila gruba sredina. Ondje se valjalo i potući, a nije bilo tate da, kad dobiješ batine, priprijeti momcima da će se ružno provesti ako se to opet dogodi. Sve sam morao rješavati sam. Mama je stalno bila u brizi i za mnom je slala moje dobre prijatelje da me paze, ali imao sam ipak malo previše slobode.

Kako je izgledao vaš povratak u Rašu iz Australije?

- Sasvim sam zaboravio jezik, pa je moja učiteljica Draženka, koja me učila do četvrtog razreda, pristala davati mi satove hrvatskog jezika. I ispočetka sam
se morao mučiti s gramatikom, a još i danas čudno izgovaram slovo l. Tonci u studiju se čude kako izgovaram riječ ljubav. Meni je u to vrijeme glazba bila najvažnija.

Kako su na vašu zaluđenost glazbom reagirali profesori?

- Moj profesor povijesti dopuštao mi je da smotam kutu u jastuk i spavam pod njegovim satom, a kad bi me ipak trebao ispitati, razgovarali bismo o glazbi i tako bi mi zaključio ocjenu.

Od koga ste dobili prvu gitaru?

- Kupila mi ju je mama. Na kredit, koji sam joj vraćao od zarade u poljoprivrednom kombinatu u Istri. A radio sam i kao konobar. Posao na poljoprivrednom imanju bio je zaista težak i imao sam krvave žuljeve, ali želio sam tu gitaru.

Je li vam bilo pomalo krivo što su druga djeca sve dobivala od svojih roditelja bez toliko muke?

- Nikad o tom sustavu vrijednosti nisam razmišljao na takav način. Jasno, nekome je tatica kupio gitaru, a ja sam je sam mo rao zaraditi. Najvažnije mi je bilo što će se dogoditi kad usporedimo naša znanja na gitari. Nisam išao u glazbenu školu i svoja sam znanja stekao “skidajući” Leb i sol, Carlosa Santanu, grupu Dire Straits, Beat lese, Stonese i Jimija Hendrixa, i nisam se imao čega sramiti.

Kakvi ste bili kao srednjoškolac?

- Nisam bio zločest, ali ako su Labinjani ušli u diskoteku u Raši, tuča je visjela u zraku. Obično zbog neke cure. Bilo je to normalno stanje duha u toj maloj, siromašnoj sredini, iako ni u gradovima nije bilo ništa drukčije.

Jeste li imali ozbiljnijih posljedica zbog toga?

- Jednom mi je pivska boca doletjela u glavu pa sam pao u nesvijest. A uspio sam pobjeći i od metka. Imao sam, naime, istu jaknu kao jedan moj prijatelj koji je kamenom pogodio u glavu nekog tipa, a ovaj je odmah izvadio pištolj. Moj je prijatelj pobjegao, a ja sam ostao stajati gledajući u uperen pištolj. Nikad taj strah neću zaboraviti: činilo mi se kao da su mi noge od olo va i da se krećem kao u usporenom fil mu. Ipak, uspio sam umaknuti dok su me ci fijukali oko me ne. Kad sam sa 17 go dina došao u Zag reb, jer sam zadnja dva razreda završio u školi “Ruđer Bošković”, bilo je ipak drukčije.

Kao ste se snašli u Zagrebu?

- Imao sam učenički kredit i tatinu penziju, jer je moj otac bio ratni vojni invalid. Kao kurir glavnog štaba oslijepio je tijekom jednog bombardiranja Visa, a vid mu se vratio nešto prije nego što je upoznao moju majku. Mama je bila protiv mog dolaska u Zagreb, u kojem sam prve dvije godine živio u đačkom domu preko puta Autobusnog kolodvora, i pokušavala me odgovoriti od toga na sve načine jer se bojala ostati sama. Zbog toga sam otišao na razgovor s jednim socijalnim radnikom u Puli, koji mi je rekao neka samo odem u Zagreb i slijedim svoj san. A da će mama biti dobro. Ne samo da su mi to, kako mi je čovjek rekao, bile najljepše godine, nego sam u Zagrebu i ostao. Obožavam taj grad. Kad mi je bilo skoro 19 godina, unajmio sam s jednim frendom stan i polako je počinjao nastajati Dorian Gray.

Što vam je majka rekla nakon tog prvog albuma?

- Bila je jako sretna. Samo što je 1983., dok smo snimali “Sjaj u tami”, ponovno imala moždani udar. Nazvali su me u studio i odmah sam krenuo u Istru. Liječnici u pulskoj bolnici pripremali su me na najgore, no nakon dva dana došlo je do čudesnog poboljšanja pa su je hitno prebacili u Ljubljanu, gdje ju je operirao profesor Dolenc, jer mu je bila zanimljiv slučaj. Kući se vratila u lošem stanju, no otišla je na neko vrijeme svojim roditeljima u Italiju. I proživjela još dvadesetak godina.

Kako je tada izgledala glazbena scena i s kim ste se najviše družili?

- Moje društvo u to su vrijeme bili Darko Rundek, Maks Juričić, Tomo in der Mullen, Boris Lajner, Jura Stu blić, Đoni Štulić, a okupljali smo se oko Zvečke, kul t nog zagrebačkog kafića. Sve su to bili glazbenici ko ji su predstavljali takozvani “novi val”, kome je pripadala i grupa Dorian Gray u kojoj sam pjevao. Jedina je razlika bila u tome što je tada bilo vrlo moderno zvučati kao da ne znaš ni svirati ni pjevati, a mi smo ipak htjeli da se vidi da to znamo.

Jeste li odlazili na koncerte drugih zvijezda?

- Na koncertu Weather Reporta u Zagrebu nosio sam kutije i razglas. Slavnog bas-gitarista Jacoa Pastoriusa tražio sam autogram, a on mi je odgovorio:” Sinko, ja ne dajem autograme, ali ako želiš, možeš se s nama malo družiti”. Neću nikada zaboraviti ni koncert Talking Headsa, jedinog benda uz Rolling Stonese koji je došao u Zagreb na vrhuncu slave. Sada se veselim što ću 26. rujna otići na koncert Stevieja Wondera u Milanu.

Bili ste vrlo bliski s Dinom Dvornikom: po čemu ćete ga pamtiti?

- Reći ću vam jednu veliku istinu: svi smo mi sa svojom glazbom pokušavali ući u diskoteke, a jedino je to uspjelo Dini Dvorniku. I ne samo ući, nego ih i rasturiti. Dino je znao tajnu ritma koji pokreće ljude.

Zašto je onda, kao što se sada govori, bio nesretan?

- Nije bio stalno nesretan, nego, možda, u posljednje vrijeme, jer se bojao neuspjeha. Počelo se govoriti da se vraća novim albumom i nikako mu nije bilo jasno što to treba značiti. Borio se s nelogičnošću - ako sam uspješan, vratio sam se, a ako nisam, nisam se vratio. A stalno sam tu. To može ubiti čovjeka. Ako si na egotripu, onda ti je gala sve što si napravio, a d obre osobe uvijek su pomalo nesigurne. Bili smo zaista dobri prijatelji i u ovom trenutku samo razmišljam kako će njegova kći i njegova supruga dalje. Tu se moramo pokazati kao ljudi.

I vi ste, kao i Dino, svojedobno priznali da ste imali problema s drogom?

- To je tako stara priča da je nema smisla ponovno otvarati. Moj život u tom je smislu vrlo dosadan. Mnogo radim i ponekad mi je doista naporno, ali ne trebam pomoć sa strane. Pijem samo mnogo vitamina i minerala. Sve te priče su iza mene, ostale su u osamdesetima.

Jeste li ikad pomislili da bi se to moglo dogoditi i vašoj kćeri?

- Ona je drugačiji tip. Educiranija je od mene, pametnija, ne voli čak ni cigarete.

Kako ste podnijeli sedam godina odsutnosti s estrade?

- Početkom devedesetih radio sam rek lame. Bio je rat i odlučio sam prestati pjevati. Nisam mogao svirati dok u Vu ko varu ubijaju ljude. Bilo mi je to glupo i u najmanju ruku nepristojno. Ali, nedostajalo mi je pjevanje. Pred kraj te duge pauze stalno sam nešto gunđao pa mi je supruga rekla neka prestanem gunđati i pokušam sam nešto promijeniti. I tako sam se vratio pjevanju.

Jeste li osjetili da vas nije bilo toliko godina?
- I te kako sam osjetio. Šetao sam sa svojim diskografom po gradu i nitko me nije prepoznao. Tada mi je on rekao: “Nama predstoji veoma mnogo posla”. Znam, odgovorio sam mu, pa zato krenimo odmah. Bio sam svjestan da u neku ruku krećem ispočetka, ali sve mi je bilo dobro.

Kako ste upoznali svoju suprugu Eni?
- Upoznali smo se dok sam radio svoj posljednji album prije rata. Ona mi je napisala neke tekstove. Lagano smo se skužili i to se pretvorilo u vrlo stabilnu vezu. Eni je moja najveća ljubav, najpametnija osoba koju poznajem i žena koju najviše poštujem. Kompatibilni smo u mnogim stvarima, puno se smijemo, živimo vrlo konvencionalno, ali s malim izletima u sitna za dovoljstva. I naša je kći naučila tako živ jeti uz nas. Ako se sjetimo da bismo baš mogli u Opatiju na kolače, nije nikakav problem. Sjednemo u auto i odemo u Opatiju. S druge strane, Eni je bila jako sidro koje me je pričvrstilo na zemlju i uozbiljilo. Ona i njezini roditelji pokazali su mi što je to obitelj, što znači biti odgovorna osoba. Ja sam sve to morao naučiti.

Kako ste se osjećali kad vam se rodila kći?

- Sjajno. Iz propelerca se pretvaraš u mlažnjak. Od jednom sve možeš. Osim toga, ja sam bio posebno sretan i zato što sam baš htio kćer. Mislim da imamo super odnos. Mirna ide u gimnaziju, ove se godine preselila u zahtjevniju školu, jer želi što više naučiti. Odlična je učenica i zasad ne mogu pretpostaviti kamo će je put odnijeti. Ali što god bude htjela, mi ćemo joj omogućiti. I inače imamo s njom vrlo otvoren i prisan odnos.

A kakvi su vaši planovi?

- Želim na svoj način otpjevati neke nezaboravne pjesme Franka Sinatre, pripremam i nešto sa slovenskim glazbenikom Zoranom Predinom, kao i album za inozemno tržište. Sve u svemu, mogu reći da sam zadovoljan i onime što sam dosad napravio, a i onime što me još čeka.

Diana Šetka
[gloria.com.hr]