Štulićevih 6.000 stranica

Kada je Branimir Džoni Štulić osamdesetih godina pjevao “Pametni i knjiški ljudi”, vjerovatno ni slutio nije da u izvjesnoj mjeri predviđa svoju budućnost. Muzička legenda i čovjek koji je prije skoro dvije decenije zamijenio život zvijezde za mirni i rekli bismo skroviti život u holandskom Utrehtu, piše svoje veliko književeno djelo, koje bi moglo biti objavljeno u čak 12 knjiga.

Bilo bi to prošireno izdanje njegove zbirke pjesama “Smijurija u mjerama”, potom knjige čija je osnova historija, a spominje se da bi jedna knjiga mogla biti posvećena i napisima iz jugoslavenske štampe o Štuliću i “Azri” od 1977. godine.

Nekadašnji frontmen kultne grupe “Azra” na ovim prostorima nije bio od 1995. godine. U posljednje dvije decenije na prste jedne ruke se mogu pobrojati i njegovi kontakti sa medijima sa ovih prostora. Kaže nam: “Kada sam bio dio estrade, morao sam biti dio toga, ali sada ne moram”, te dodaje: “Nikada ništa nisam radio da bih se slikao po novinama.”

Ipak, u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Štulić je otkrio šta, ustvari, piše u miru svog holandskog doma, ali ga za ponovno okupljanje “Azre” nismo pitali, jer nam se to, nakon njegovih stavova u ranijim intervjuima za naš list, činilo bespredmetnim.

Zašto nikako ne dolazite na ove prostore?

- Nije da me ne vuče da dođem, ali to nije u igri. Ipak sam ja poznata ličnost i sve to.

Možda tajno?

- Ma kakvi tajno. Kada sam 1995. godine bio u Beogradu, autobus gradskog saobraćaja se nakrivi kada ja prođem s te strane.

Je li tačno da uskoro objavljujete svoja djela u 12 knjiga?

- To nije jedna knjižica, džepno izdanje. Stvarno ima mnogo stranica. Nakupilo se. Može se izdati, ali i ne mora. U posljednjih 18 godina samo sam to danonoćno radio. Nemam nikakve komunikacije ni sa vremenom ni sa bilo čim drugim. Samo sam pisao. Nisam radio ništa drugo osim toga.

Da li ste se dogovarali sa izdavačima?

- Nisam. Ja sam samo koncentrisan na to da to bude najbolje što je moguće. To je ogroman posao. Da su samo zarezi, ako ima 6.000 strana, to dođe kao Krležina enciklopedija. Kada uz najveću pažnju kucaš tekst, moraš napraviti jednu grešku po strani, a to su samo tipkarske greške. Ali, kada čovjek radi, onda to mora odležati kao vino. Kada si zagrijan, ne boli te, ali tek kada se ohladi, onda vidiš. A ne možeš stalno čitati, a kod knjiga je cijela stvar u čitanju. Moraš sve to što si napisao da potpuno zaboraviš i da to bude kao kad tek kupiš knjigu. Onda vidiš šta tu vrijedi. Velike knjige imaju 400-500 strana i to možeš samo jednom u godini da pročitaš. A tek kroz čitanje vidiš finese, pogotovo kao što ja slažem rime gdje god mogu.

Da li je to što Vi pišete poezija?

- Pretpostavljam da to spada u poeziju, ako ništa drugo, zato što Homer spada u poeziju.

Da li pišete nešto novo, originalno od Džonija Štulića ili samo obrađujete djela drugih pisaca?

- Među svim ovim stvarima to vija kroz mene. Gdje god mogu, ja ubacim sebe, ali samo tamo gdje nešto treba. Najbliže bi bilo ako bi se to uspoređivalo sa muzikom - kada imaš Kokerovu verziju pjesme “Beatlesa” “Uz malu pomoć mojih prijatelja”, ja bih tu bio Džo Koker. Ima tu dosta moga i u “Smijuriji”, za mene i previše.

Na kojem jeziku pišete?

- Na naškom.

Hoćete li organizirati promocije svojih knjiga?

- Ne znam. To je ono kada putuješ od mjesta do mjesta i pitaju te gdje ti je najbolje, a ti kažeš na putu. Ja sam na putu. Kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj i doslovce jeste, ali opet, nije čovjeku svejedno kakvog prijatelja ima.

Šta očekujete od knjige, možda materijalnu korist?

- Ništa, gdje ste vidjeli od toga koristi. Jedino što se prodaje je kutija šibica.

Želim Vam sreću da taj posao na najbolji način privedete kraju.

- Vrlo lijepo, a ima onaj stih “Kad bi samo želje puste bile dovoljne snu, moj bi pogled sigurno osvojio nju”. Na putu je najbolje.

U jednom od naših intervjua Goran Bregović kazao je da se čudi zašto niste došli na njegove koncerte u Holandiji. Kaže: “Što mi se Džoni ne javi”.

- Ako hoće da mu se javim, recite mu da mi kupi periku i neka mi je pošalje. Onda možda i dođem.

Znači, čitali ste naš intervju, jer Bregović je tada rekao i da je čuo da ne izlazite, jer ste ćelavi?

- Jesam, čitao sam. Na koncerte nisam išao ni kada sam bio u tome, osim na svoje, i to sa velikim ustručavanjem. A šta to on sad radi, kao da se zeza. Uopće ne zna napraviti narodnu pjesmu. Koja je to pjesma “Đurđevdan”? Ne mislim na tekst i značenje nego čisto na muziku. On 30 godina nema melodiju, a tekstovi mu uspijevaju s vremena na vrijeme.

Nedavno se na HTV-u prikazivao film “Kad Miki kaže da se boji”. Da li ste ga gledali?

- Nemam satelitsku TV, a film sam ranije gledao. To nema veze sa mnom, pogotovo prvih pola sata. Ja nemam nikakve veze, osim što sam napravio pjesmu koja se zvala “68”.

[avaz]